Bila sam gotovo uvjerena kako je jedna od uloga nas veterinara da utječemo na isključivanje loših gena iz uzgoja koji se stvaraju iz generacije u generaciju u svrhu postizanja određenog izgleda, uz inzistiranje na zdravlju i funkcionalnosti živog bića. Nigdje to nije očiglednija borba s pasminskim karakteristikama nego u svijetu brahicefaličnih pasmina poput mopsova, buldoga i njima sličnih.
Prije svega želim spomenuti kako nemam nikakvo loše mišljenje o njihovim socijalnim “osobinama” (psi nisu osobe, pa ne bih trebala upotrijebiti ovaj izraz). Upoznala sam ih mnogo divnih kroz godine prakse.
Što se tiče karaktera, rijetko ćete naići na neugodnog zločestog buldoga ili mopsa. I u ovom tekstu namjera mi je naglasiti isključivo određene fizičke osobine koje ih čine podložnim ozbiljnim medicinskim problemima u određenim okolnostima. To su karakteristike koje su razvijene i usavršene u potencijalno smrtonosnu konstelaciju anatomskih abnormalnosti odabirom oblika povrh funkcije kroz generacije ovih pasmina, i sada su takve abnormalnosti prihvaćene kao uzgojne norme.
Uzmimo engleskog buldoga kao primjer onoga što veterinari nazivaju brahicefalični sindrom ili sindrom opstrukcije dišnih puteva. Ne znam znate li da su se buldozi nekada uzgajali za određenu namjenu – borbu s bikovima. Kratak, zdepast izgled tijela sa snažnim čeljustima, a sve u svrhu sporta, da baci na koljena moćnog bika. Njihov fizički izgled u tu svrhu možda je i imao nekog smisla. Pri tome ću ostaviti po strani svoje moralne i etičke stavove o mučenju bikova.
Kako je čovjek postao sve civiliziraniji (barem mi to tako volimo misliti), ovakav oblik sporta je izumro, a tako i potreba za buldozima da imaju određeni fizički oblik u svrhu obavljanja svog “sportskog” zadatka. Ljudima su se svidjeli mali zdepavci i poželjeli su ih imati i za kućne ljubimce. I tako se uzgoj namijenjen zadovoljavanju potražnje za buldozima i nabave štenadi naboranih malih buldoga (stvarno su preslatki), prebacio se s “napravi mi psa koji može srušiti bika u “napravi mi malog slatkog zgužvanca”.
Negdje u toj priči nastao je buldog koji je izgledao poput onog izvornog, ali ovaj se rodio s preuskim (hipoplastičnim) dušnikom. Umjesto normalnog dušnika, bio je veličine onog u mačke. Teško je srušiti bika ako dišete kroz slamčicu za sokić, ali sve što je ovaj mali zgužvanac trebao učiniti bilo je dobro izgledati. Njegov prekrasan izgled uzrokovao je veliku potražnju, bez obzira na veličinu njegovog dušnika. Hipoplastična traheja prepoznata je kao problem tek nakon generacija i generacija divnih, naboranih, ružičastih nosića, od kojih je svaki osim što je bio bio vrlo sićušan bio i potpuno nefunkcionalan. No već je bilo prekasno; njegov zatrovani DNK bio je pušten na svijet. Buldozi se mogu smatrati upravo izvornim genetski modificiranim organizmom (GMO). To nas smeta samo kad piše na konzervi kukuruza valjda…
Na žalost, problem je daleko opsežniji. Dušnik nije jedina stvar koja nije u redu. Kako bi se kompenzirao premali dušnik, dobili su prevelike nozdrve, meko nepce koje treperi kao suhi listić na povjetarcu (i u teškim slučajevima upada u taj preuski dušnik), i kao rezultat toga sada naš buldog “simpatično” hrče. U paketu još stižu i hijatalna hernija, probavne smetnje, kronična hipoksija i tako dalje. Kad je Majka Priroda gotovo završila s dizajniranjem hipoplastičnog traheje, odmaknula se malo da pogleda i rekla: “Ne, još uvijek ima malo mjesta u tom ždrijelu. Dajte mi još i one “žlundre” tamo – ubacit ćemo još i to.”, i tako nastadu eventrirane laringealne sakule.
Što sve to znači za buldoga? U mirovanju prilično dobro funkcioniraju. Mogu nekako i disati kroz taj “faširanac”, bez vidljivih problema, u klimatiziranoj okolini. Ali ako se vlažnost i temperatura zraka povećaju, ili brahicefaličari postanu aktivni ili uzbuđeni, ili se u najgoroj opciji sve to istovremeno dogodi, tada kreću problemi.
Psi reguliraju svoju tjelesnu temperaturu uglavnom dahtanjem. Nedostaje im sposobnost učinkovitog ispuštanja topline znojenjem, kao što to čini većina drugih sisavaca. Vrućina je za buldoga velika nevolja. Mora odbaciti višak topline tako što će izdahnuti sav topli zrak kroz usku slamčicu, hipoplastičnu traheju, što dodatno zahtijeva i mišićnu energiju. A mnogo energije u mišićima generira … topline, a sam čin hlađenja još ih više zagrijava. Začarani krug koji može eksponencijalno pogoršati stanje u nekoliko minuta. Kako bismo prekinuli pregrijavanje, moramo ih aktivno hladiti ili im čak postaviti cjevčicu u dušnik kako bi mogli disati. Ovakve slučajeve susrećemo u praksi naročito kad naglo zatopli. Ponekad i s lošim ishodom.
Je li Majka Priroda obavila loš posao? Ili čovjek?! Istina je kako priroda u ovom slučaju ipak nije kriva. Poput mnogih drugih bolesti modernog doba, ova je greška bipedalnog hominida poznatog kao Homo sapiens. Sapiens na latinskom znači “pametan”, i u ovom slučaju, kao u sve više njih, nisam sigurna da je to prikladan naziv. Grčka riječ moros, ili budala, vjerojatno je malo bliža opisu. Homo moros i njegovi beskrupulozni uzgojni postupci uzeli su u osnovi dobrog buldoga i oblikovali ga u stvorenje koje je trenutno nepodobno za život i koje ne može ni svoje mladunče okotiti prirodnim putem. Da, većina buldoga ošteni se carskim rezom.
Prirodna selekcija ima ulogu nagraditi djelotvoran i koristan dizajn s mogućnošću reprodukcije i prenošenja onih osobina koje pomažu preživljavanju sljedećoj generaciji. Maladaptivna obilježja obično budu uklonjena od strane predatora. Umjetna selekcija koju prakticira Homo moros osigurala je prenošenje fatalnih osobina, kao što je hipoplastična traheja, sve dokle god životinja “izgleda”. Samo zamislite da neki tamo dr. Mengele forsirano “uzgaja” ovakvu djecu “jer su baš slatiki”. Vjerujem kako bi ga brzo osudili radi zločina nad čovjekom. Ovako se uzgajivač ili vlasnik uvrijede, jer kao da ste mu uvrijedili dijete ili njega osobno kad kažete da je to bolesna životinja već samim postojanjem.
Nemam neki savjet koji bi se generalno svidio uzgajivačima. Ali, ako ćete se baviti uzgojem, ne igrajte samo na izgled, a zdravlje neka vam bude prioritet. Zanemarite besmislene brahicefalične standarde u ovom slučaju, kao na primjer onaj koji navodi da lice iz profila treba biti ravno: gledano sa strane, brada, koža nosa i obrve trebaju biti položeni u jednoj ravnini, koja se lagano naginje unatrag od brade do čela. Standard engleskog buldoga kaže: “Lice, mjereno od prednje strane jagodice do vrha nosa, trebalo bi biti vrlo kratko, njuška vrlo kratka, široka, okrenuta prema gore i vrlo duboko usađena od kuta oka do ugla usta.”
Ne znam kako vi, ali ja baš volim da mi nos malo strši van. Tako mi je lakše disati, naročito dok trčim.
Lea