Čini mi se kako životne prilike u Hrvatskoj produciraju hejtere. Ljudi danas hejtaju sve i svakoga. One koje rade, koji ne rade, udane žene, neudane žene, razvedene žene, žene sa psima, žene sa mačkama, žene sa djecom, žene bez djece, žene bez muža, muža bez žene, muža sa mužem, ženu sa ženom, ako voziš auto, ako ga ne voziš, ako voziš bicikl, ako voziš romobil, ako imaš stan, ako nemaš stan, nije važno, nikako ne valjaš. Kroz svoj posao susrećem toliko ljudi koji mi se čine nesretni, namrgođeni, tužni, zabrinuti, neljubazni. Živimo u zemlji nezadovoljstva.
A svi bismo generalno trebali biti ljubazniji, prema svima i prema sebi! Jer to je jedino što nam je ostalo. Ili smo samo ljubazni kad nešto trebamo?
Ne želim skenirati državne prilike, jer to možete naći svakodnevno na portalima, u novinama, medijima,… no nezadovoljstvo ispunjava balon u kojem živimo i samo što ne pukne. U takvom nezadovoljstvu svi smo hipersenzibilni, pod pojačanim emocijama svi se vraćamo u nezrelo emocionalno stanje. Ne mijenjamo svoje osobnosti, ali vraćamo se u njihova nezrela stanja. Bilo koji stres može potaknuti ovakvu emotivnu degradaciju.
Mi veterinari obučeni smo da ostavimo emocije po strani, procjenjujemo stanje i djelujemo. No naši klijenti nisu i mi se toga moramo prisjetiti svakoga dana, u većini svakodnevnih situacija s kojima se susrećemo u praksi. Životinje su nekome član obitelji, netko ih „ne može priuštiti“, za nekoga su „samo pas / mačka“, a netko pak nije sposoban donijeti samostalno potrebnu odluku u trenutku. U svakoj od ovih situacija potrebno je ostati profesionalan, bez suviše emocija.
U državi u kojoj većina stanovništva ne može prehraniti sebe i svoju obitelj, a voli životinju, kako se osjeća kada ne može svojem ljubimcu pružiti najbolji dostupni tretman, kada je emocionalno uznemiren, pod bremenom tuge i osjećaja krivnje jer je predugo ignorirao problem ili se nadao da će problem nestati jer … nema novaca. Kakva je reakcija takvog čovjeka kada mu saopćite koliki su troškovi dijagnostike i liječenja njegovog člana obitelji? Salva emocija, prebacivanja krivnje, napada i vrijeđanja. „Vi ste svi pohlepni i zarađujete na bolesnim životinjama!”, signal kao da sam učinila nešto pogrešno.
Jesmo li mi veterinari dužni svakodnevno upijati salve bijesa, nezadovoljstva, tuge i tuđe nesreće i shvaćati to kao osobnu nevolju, imati osjećaj krivnje radi naplate dugogodišnjeg školovanja, obrazovanja i stručnosti? Neki od nas na uvrede odgovaraju sniženjem cijene i ispričavajući se zbog velike cijene jer misle da će to smiriti klijenta. Neki osjećaju krivicu kad vlasnici kućnih ljubimaca kažu da su krivi za nešto za što nisu.
Što je s onim kolegama koji se ne znaju ili ne mogu nositi sa ovakvim emotivnim ucjenama? Vjerujem da su većina vlasnika kućnih ljubimaca divni ljudi i cijene svoje veterinare. No sa druge strane, teško je raditi svoj posao pod emotivnom ucjenom. Teško je gledati ljude koji svakodnevno daju zadnju kunu kako bi pomogli paru očiju koji ih pun ljubavi prati kroz život. Teško je i naći se u situaciji gdje čovjek kaže „uspavajte ju“ jer nemam novaca platiti operaciju slomljene nožice dvogodišnjeg mačka Zvonka. Ja da ubijem životinju jer ima slomljenu nogu, ja koja ih ne jedem jer mi je žao da radi mene umire sirota životinja? Ja da budem sudac između života i smrti?
Imam najbolji posao na svijetu i nikada ga ne bih mijenjala, ali raditi ga u državi u kojoj čovjek nema financijskih mogućnosti za prehraniti djecu, a kamoli se adekvatno brinuti o životinji, nemoguće je!
Majka sam 4 djece, od kojih je svaki svjestan da ukoliko želi dobiti dostojnu nagradu za svoj posao jednoga dana, taj ga posao čeka negdje daleko…