Osteoartritis (Artroza, Osteoartroza)

Degenerativna bolest zglobova, za koju se u Europi uvriježio naziv artroza ili osteoartroza, a u anglosaksonskoj literaturi naziv osteoartritis (OA) najčešći je uzrok poremećaja u kretanju, pogotovo u starijih pasa, ali i mačaka. Osteoartritis (OA) je nesumljivo najčešća i najteže rješiva ortopedska bolest, kako u ljudi tako i u pasa. Prema definiciji OA je rezultat mehaničkih i bioloških zbivanja koji narušavaju normalni tijek razgradnje i izgradnje zglobne hrskavice i subhondralne kosti. Mehanički razlozi poput nepravilnosti u građi zglobova (displazija kukova, displazija laktova), ili iskrivljen X odnosno O stav nogu svakako imaju najznačajnu ulogu u nastanku OA. Ostali razlozi pojava artroza su traumatski događaji kao uganuća, iščašenja (luksacije), lomovi (frakture), učestalo i prekomjerno opterećivanje zglobova (radni psi), starosna degeneracija zglobne hrskavice. S povećanjem životne dobi artroze općenito postaju učestalije i jačeg su stupnja. Svi navedeni oblici OA imaju poznati uzrok i posljedica su nekog od navedenih razloga, stoga se nazivaju sekundarni OA. Primarni OA nastaje iz još nepoznatih razloga, a sve se češće navodi sustavni poremećaj lokomotornog aparata, uzrokovan metaboličkim poremetnjama u metabolizmu i zastupljenosti lipida, točnije masnih kiselina (odnos omega 3 i omega 6 masnih kiselina).

Osteoartritis je obilježen u početku ograničenim ili žarišnim stanjivanjem, a kasnije i difuznim erozijama (defektima) zglobne hrskavice. Slijedom događaja dolazi prvo do smekšanja (hondromalacija), zatim vlaknaste razgradnje (fibrilacija), napuklina (fisura), stanjenja sve do većih defekta hrskavice koji ne cijele (ulceriranja) i konačno gubitka zglobne hijaline hrskavice. Na mjestima jačih oštećenja zglobne hrskavice kao reakcija dolazi do zgušnjavanja koštanog dijela ispod oštećene hrskavice (sklerozacija i eburnizacija subhondralne kosti). Opterećenje u zglobu sve više se prenosi na priležeću subhondralnu kost. Pri pojačanim biomehaničkim opterećenjima dolazi do utiskivanja dijela koštane lamele u dubinu i stvaranja cisti u kosti, koje su obično ispunjene razorenim hrskavičnim tkivom i zglobnom tekućinom. Na periferiji zgloba (prijelaz hrskavice na kost) dolazi do reaktivnog bujanja nove kosti i stvaranja osteofita. Povremeno se može uočiti oteklina uz pojačanu bolnost zahvaćenog zgloba, kao posljedica aktivirane upale, a zapravo pokušaja organizma da odstrani oštećene dijelove kosti i hrskavice iz zglobnog prostora.

Ova bolest zapravo je i prema simptomima vrlo slična onome što i mi sami, posebno u srednjoj i starijoj dobi, kao vlasnici naših ljubimaca osjećamo i trpimo: jutarnja ukočenost, bolovi zglobova nogu, ruku ili kičme dok se ne razgibamo, želja za ležanjem nakon dužeg stajanja kada bol popušta. Simptomi se s vremenom pogoršavaju do momenta vrlo otežanog kretanja, popraćenog intenzivnim bolovima kada posežemo za nekim od analgetika. Stoga je dovoljno staviti se u poziciju našeg psa ili mačke kada primijetimo nešto od sljedećih simptoma.

Simptomi koje možemo zamijetiti su nevoljko, usporeno ili otežano ustajanje, bolovi pri manipulaciji zgloba, ukočenost, šepanje različitog intenziteta, ograničenje opsega pokreta. Psi se teže kreću u počecima šetnje da bi se zagrijavanjem stanje popravilo. U slučajevima artozom zahvaćenih kukova psi se rijetko ili se uopće ne rastežu stražnjim nogama. Manjak kretanja dovodi do povećanja tjelesne težine što se reflektira na pojačano opterećenje zglobova, pa onda i pogoršanje bolesti.

Kod mačaka je znatno teže uočiti navedene promjene, što ne znači da ne pate od istovjetnih problema. Koliko je OA sakriven u populaciji mačaka govori podatak da samo 4% mačaka kod kojih je rendgenski utvrđeno prisustvo OA promjena, vlasnici dovode u veterinarske ambulante na liječenje zbog uočenih problema u kretanju. Zamijećeno je i da su najučestalije promjene na laktovima i kukovima mačaka. Ono što nam ukazuje na OA u mačaka je promjena u ponašanju, primjerice traženje mjesta obavljanja nužde na pristupačnijim mjestima, manje zahtjevnim za ulaz, izbjegavanje većih skokova na dotad omiljena mjesta u stanu, rjeđi izlasci van i općenito manja aktivnost. Možemo reći da psi i mačke s aktivnim OA postaju depresivni, nerado se igraju, a opseg kretanja je sve manji. Ponekad se čuje ili osjeti škripanje pri pokretima zglobova (krepitacija). Progrediranjem bolesti, nastupa hipotrofija (smanjenje) i atrofija (gubitak) pripadajuće muskulature, tj. mišićne mase.

Dijagnozu artroze nakon ortopedskog i neurološkog pregleda potvrđujemo rendgenskom pretragom zahvaćenih područja. Tipične radiološke promjene sastoje se u: suženju zglobnog prostora, stvaranju osteofita i enteziofita, sklerozi subhondralne kosti, prisustvu subhondralnih cista te promijenjenom izgledu koštanih krajeva zgloba. Analiza zglobne, tj. sinovijalne tekućine čiji uzorak se uzima punkcijom zgloba (artrocenteza) može biti od koristi u dvojbenim slučajevima.

Liječenje OA provodi se najčešće protuupalnim analgeticima, fizikalnom terapijom u kombinaciji sa redukcijskom dijetom, lijekovima za očuvanje i poboljšanje sastava zglobne hrskavice i sinovije (hondroprotektivi) – vidi Multimodalni pristup u liječenju OA.